I na kraju Lisabon ( Lisboa ) - glavni grad Portugala. Lisabon obiluje restoranima, restoranima svih tipova i izgleda. U turističkim ulicama su naravno restorani za turiste s tipičnom turističkom ponudom. Na svu sreću po okolnim ulicama i kvartovima, gdje turisti rijetko ili nikako zalaze, nalaze se brojni mali restorani u kojima jedu sami Portugalci.

Moj portugalski kolega kaže da nema Portugalca koji u petak ili u subotu navečer jede kod kuće. Svi negdje izlađu, bogati u mondenske restorane, a manje bogati u "narodne" restorane u kojima hrana nije ništa lošija. U njima istina nema jela složenih naziva, ali zato ima velikih i bogatih porcija i nasmijanih lica.

U restoranima ručaju i svi zaposleni, pa između 12 i 14 sati vlada neopisiva gužva. Pogledajte u foto reportaži kako izgledaju i što se tipično u njima jede. Nama se posebno svidjela Palmeira. Ako volite dobru narodnu kuhinju za male novce, a izgled restorana vam nije važan, posjetite je, nećete zažaliti. S druge strane komercijalne restorane koje vam vodiči preporučavaju za slušanje fada radije preskočite i kupite CD. Mi smo nasjeli i pogriješili, pa ne morate i vi.

Posebni specijalitet Lisabona, točnije kvarta Belem na jugu Lisabona su Pastéis de Belém (čita se Paštel Blejm), tradicionalni kolači koji se tamo peku već 140 godina. Posjetiti Lisabon a ne probati ovaj kolač je zločin, kažu lisabonci. Treba im vjerovati.

"Narodni" restorani Lisabona
 

U ulici Rua do Crudifixo na broju 72 smjestio se rastoran Palmeira. Prvi dodir s restoranom je jelovnik koji je tiskan na starom pisačem stroju.	Konobari se potpuno uklapaju u tu sliku. Konobarica (u pozadini) kao da je izašla iz restorana društvene prehrane. Na glavi uštirkana bolničarska kapa, a na nogama portugalska Borosana. Konobar je već odavno trebao biti u mirovini,
a u mirovini su i većina gostiju. Ovo dvoje simpatičnih penzionera je popilo botilju vina i pojelo riblju juhu i lešu ribu u kojoj je bilo bar kilo i dvadeset.	O Palmeiri su pisale i lokalne novine. Članci su uokvireni na zidu.
Hrana je izvrsna. Za početak gusta juha od graha s preprženim kruhom. Posuda u kojoj smo je dobili je normalna veličina porcije, a ima je dovoljno za troje ljudi.	Kako to nismo znali naručili smo i drugu juhu tkz. juhu od kamena (Sopa de Pedra), jedan od specijaliteta Portugala, koja je bila isto tako izvrsna. recept
Glavno jelo je bio Bacalhau a lagereiro, neka vrsta pohanog bakalara pečenog u pećnici. Naravno radilo se o usoljenom bakalaru kojemu je odstranjena sol. recept Porcije su opet bile obilne. Cijeli ovaj ručak uz litru (odličnog) vina kuće i catu (melon) za desert, koštao je za dvoje 100-ak kuna.	Drugi tipičan "narodni" restoran. Ovaj se smjestio u strmoj ulici Aug.Rosa prema Castelu. 8 stolova i puno Portugalaca.
Bistra riblja juha s udrobljenim kruhom namočenim u malo maslinovog ulja. Za početak odličan izbor.	Još smo jedan put jeli Bacalhau à Gomes de Sá - bakalar s kapulom i krompirom, tipičan portugalski specijalitet. Koliko god recepti bili isti okus se donekle razlikovao. Kažu da je naravno za to najzaslužnija vrsta bakalara. U cijeni se razlikuju 1:10 recept
Castelo je stara tvrđava koja gleda na centar Lisabona. Pretvorena je u jedno veliko zabavište i restoran. Drveni stolovi u sredini,	a okolo pečenjari koji na improviziranim roštiljima napravljenim od pola bačve
peku sve i svašta: meso, kobasice, ražnjiće, ribu, povrće ... Piva i vino se toče na hektolitre.

Turistički restorani (koje trebate preskočiti)

Osim "narodnih" u Lisabonu postoje i "turistički" restorani. Ovo je jedan tipičan na području gdje je bio EXPO. Interijer i nije toliko loš,	ali je hrana kako-tako.
Ovo je jedno tipično Portugalsko jelo Porco com Ameijoas (svinjetina sa školjkama) uz koje turističkom pomfiju nema mjesta.	Jedino je bio dobar pršut. Jedan od poslužitelja ga je stalno ručno rezao.
U vodiču Lisabona pronašli smo preporuke nekoliko restorana u kojima se pjeva tradicionalni fado. Otišli i požalili. Fada je bilo malo, ali su zato na pozornici plesani koreografirani turistički plasovi. Vrhunac je bio kada su izveli par amerikanaca da im se pridruže u plesu.	Fado svirači. Lijevo je instrument koji se zove "guitarra" koji daje boju zvuka fadu. Ima 8, 10 ili 12 žica.
Pjevač fada se toliko zanio da se umalo nije srušio sa pozornice. Obratite pažnju na detalj: raskopčano gornje dugme i prugasta polieser kravata. Potsjeća li vas to na neke naše vizure ?	I tu smo jeli Porco com Ameijoas (svinjetina sa školjkama). Ova i nije bila toliko loša, a i izgledala je kako treba izgledati recept . Najgore od svega je bilo kada je došao račun. Tipična prevara turista. Račun neproprcionalno velik za ono što ti se nudi. Prepokuka: svakako preskočiti i kupiti CD sa fadom.

Os Pastéis de Belém

Belém (čita se Blejm) je jugozapadni dio Lisabona uz samu rijeku Tejo (čita se Težu). Mjesto gdje se Lisabonci dolaže šetati (i ljubovati). Meni jedan od najdražih dijelova Lisabona. Belém je poznat i po tome što se u njemu još od 1837. radi posebna vrsta kolača koji se zove Pastéis de Belém (čita se Paštel Blejm). Kaže se : "Posjetiti Lisabon a ne probati Pastéis de Belém je zločin." Najvažnije je napraviti dobar marketing a o u slučaju ovog kolača to je i napravljeno. U ulici Rua de Belém na broju 84 nalazi se kafana A Dos Pastéis de Belém osnovana 1837 godine u kojoj se čuva tradicija priprave ovih kolača. Niko osim glavnog kuhara ne zna što sve ide u ovu slasticu. Mlijeko, vrhnje, vaniliju i cimet je lako prepoznati, ali ima i tajnih sastojaka, marketing kažu afrodizijačkih. Valjda se zbog toga svaki dan proizvede i pojede preko 10.000 ovih kolača. Navede li vas put u Lisabon posjetite Belém i svakako probajte Pastéis de Belém.

1837. otvoren je restoran u kojemu se nudi samo Pastéis de Belém i piće.	Promet je ogroman.
Iz kuhinje stižu kolači koji se peku ovako obrnuti - tijesto gore, a krema dolje.	Serviraju se posuti cimetom, kakaom i mljevenim šećerom. Uz njih odlično prija desertno vino Moscatel.

  Natrag na II dio