Dio VIII.: Ante

11.05. (poslije podne)

Oko podneva popela sam se do samog hrpta Kornata. Prema sjeveru vidjelo se kopno, prema zapadu mnoštvo otočića i široka pučina mora. Tamo negdje bila je Italija. A tamo dolje, sjetim ih se, bili su Talijani. Mario je, sigurna sam, čekao da se vratim.

Skinula sam sve sa sebe, navukla samo deblje čarape, tenisice, pregledavajući teren. Slušala sam priče kako se svake godine neki dečki upute ovamo na Kornat, pa ga prepješače od sjevera do juga. Ako oni mogu u tom smjeru, ja bih mogla u obrnutom. S juga prema sjeveru.

Čula sam ovce kako bleje. Stada su bila gotovo divlja, nije im se moglo niti blizu prići. Ali, njihovi su ostaci bili posvuda. Svu sam odjeću strpala u ruksak i pokušavala procijeniti kojim je putem najlakše kretnuti prema drugom kraju otoka, prema Proversi. Znala sam da uz zapadnu obalu otoka ima nekoliko manjih zaseoka, ali željela sam otići što dalje. Cilj su mi bile Vruje. Tamo je svakog dana gužva, pa bih, pomislila sam, lako mogla naći novo gostoprimstvo neke od posada. Ako treba i po cijenu nekoliko mamuzanja među nogama.

Sunce je peklo, ali tjelo mi je već bilo dovoljno crno. Danas je izostao maestral, pa se koža lijepo znojila. Kad bi mi se učinilo da sam našla puteljak, požurila bih, tjerajući kožu da se još više znoji. Iznenadila me na jednom mjestu dosta visoka trava, tako da sam morala držati ruku među nogama zbog neugodnog škakljanja. Nasmijem se, govoreći sama sebi da pičku moram čuvati. Oh, baš sam bila vesela. Čudilo me što ovce nisu pronašle ovu livadu…Kad, iznenada, predamnom kostur?! Kostur životinje, ovce…Za trenutak sam zastala, obuzeta nekom čudnom slutnjom, i polako se odmičući od njezinih ostataka…Znala sam! Ono čega sam se uvijek grozila na ovim otocima to mi se sada dogodilo. Sitne su i crne životinjice bile na mojim nogama. Pokušala sam ih rukom skinuti, gotovo histerično, okrećući se, dok nisam sama sebi rekla da se prvo moram smiriti. Udahnem, odlučim učiniti sto koraka, a onda sjesti. Iz ruksaka sam izvadila gaćice, nekako ih navukla, pa majicu…hodala sam. Devedeset i dva, devedeset i tri…sto. Sjednem na ugodan kamen. Pogledam noge. Deseci krpelja zabolo mi se u kožu. Rukama pređem preko stražnjice…osjetim jednog, dva.

Ne znajući što bi trebalo učiniti, jer nisam ih htjela noktima otkidati, pogledam oko sebe. Poput nade učini mi se krov kuće uz samu obalu mora. Put do nje gotovo da je bio vidljiv. Navučem još i trenerku pa se brzo uputim prema kući.

Okružena maslinama, činila mi se nastanjena. Uopće nisam dvoumila što moram učiniti. Vrata su bila otvorena, pokucam, pozivajući domaćina. Ali, nitko se nije odazivao. Uđem. Unutrašnjost je krila samo jednu prostoriju, da li ribarsku, ili tome slično, sada me nije zanimalo. Tražila sam ulje, obično ili maslinovo. Sjetila sam se kako tu krpelj treba natopiti uljem i da će se sama otpustiti. Pomirišem nekoliko boca, i u jednoj nađem ulje. I krpicu.

Uljenom krpicom počela sam natapati prvog, onog na trbuhu, pa drugog, ne znajući da li ga treba pritisnuti ili samo natopiti…Onda sam izgubila strpljenje. Iz svoje sam torbice izvukla pincetu i počela ih trgati.

- Hej, dobar dan! - prestrašio me glas već u kući.

Ustanem se, ogrnem, jer da bila sam gola. Oprostite, pokušala sam reći, vidite ove krpelji…

U mene je gledao srednjovječni, u stvari stariji čovjek, muškarac, pokušavajući shvatiti o čemu se radi. Sjedne, i ja za njim. Objasnim mu, i da mi je sada najvažnijeo skinuti ove krpelje. Smirenim me glasnom pitao želim li pomoć. Rekla sam ne, a onda da, jer sada mi je pomoć stvarno bila potrebna. Naivno sam pitala nije li možda liječnik. Samo se nasmijao, pitajući da li može prići bliže. Mora da sam izgledala prestrašeno. Još se uvijek skrivajući iza nekakve krpe, odgovorim da bih pokušala sama. Nije imao ništa protiv, govoreći mi da će on sjediti vani, pred kućom, pa ako zatreban pomoć…

Bila sam nervozna. Osjećala sam se glupo, ali ipak ugodnije nego li dok sam bila sama. Još sam ih nekoliko skinula, a onda izađem iz kuće.

- Eto, ako vam nije teško, možete li mi skinuti ove otraga.

Izgledao je kao da je i očekivao moje pitanje. Nasmiješio se, rekao mi da se okrenem i približim. Nabroji mi joj dva krpelja, tu oko pojasa, i još jedan malo niže. Pružim mu pincetu. Eto, prvog je izvadio, kaže da su i rilca izašla, i da će sada i drugog. Rukama je pažljivo birao kako će me uhvatiti. Zatim mi predloži skinuti i one na nogama.

Radio je to polako. Osjećala sam njegovu strpljivost. Nakon desetog, dvanaestog, pokaže mi na još jednog, bliže bedrima. Kao da me pogledom pitao smije li i toga? Uzdahnem, a on se prigne i pažljivo ga izvadi. Pokaže mi ga, a ja odmaknem glavu s gadošću.

Domaćin mi reče kako treba dobro pregledati i kosu. Odgovorim da nisam kroz travu ronila, ali ako on misli tako…Bio je pažljiv, prstima mi pretražujući tjeme. Osjećala sm njegov miris, miris ribara. I gruba koža, ali ma koliko bila gruba osjećala sam nježan dodir njegovih prstiju.

- Eto, izgleda da je to sve.

- Hvala, nego, možda bih se mogla okupati.

Ustane veselo, pokazujući mi na kuću, na crnu plastičnu vreću punu vode. Tople. Obećam mu da neću potrošiti sve i da ću biti brzo gotova. Stvarno sam uživala u slapovima vode. Sapunajući se osjećala sam kako sam ponovno čista. I među…Nemoguće?! Napipala sam još jednog, ili dva, među dlačicama. Brzo se isperem, ali nisam mogla dobro vidjeti. Osjećala sam ih pod prstima. Premda sam bila mokra, osjetila sam hladan znoj. Kako…?!

Osjećala sam se glupo. Izašla sam. Gledam ga. I on mene. Pita me da li sam imala dovoljno vode.

- Imam još dva među nogama!

Sjeo je i zagledao se u more. Nisam mu mogla vidjeti lice, samo sam istim riječima ponovila prethodne riječi, ovog puta više kao molbu. Kad se okrenuo, slegnuo je ramenima, raširio ruke i malo podigao pincetu. Ja mu se nasmijem, želeći ga ohrabriti. Skinem gaćice pitajući ga gdje da sjednem. Zabezeknut, pokaže mi na malu drvenu klupicu. Bila je usitinu mala i niska, pa sjedajući na nju rukama se oslonim na zemlju. On mi se približi, noseći za sobom sličnu klupicu. Sjedne do mojih koljena. Još ga jednom pogledam u oči. Nije me gledao. Samo je držao pincetu. Raširim koljena.

Pitao me gdje su, objašnjavajući mi da će prstima morati…Najprije mi sve zategne na jednu stranu, pregledavajući me, zatim na drugu, i čini mu se da ih vidi. Ustane.

- Oprostite, tresu mi se ruke!

Gledam ga, i sebe, raširenu na klupici, znajući da mi je on jedina nada. Možda nije na život i smrt, ali kamo ću sada s ovim krpeljima među nogama!? Pitam ga kako mu je ime. Ante. Jasno!

- Ante, molim vas, kada sam već gola ne treba se više sramiti. Niste vi krivi.

Ante uzdahne, reče da nije vidio žene otkako je njegova stara umrla, a i ona je bila stara, pa mu sada srce lupa kao ludo. Ne može se smiriti, a za ova dva mora biti smiren. I disao je sve teže.

- Dobro, Ante, što sad?!

- Ništa, sad ću ja, odgovori Ante i krene prema kući.

Čekala sam, sklupčana na klupici, pokušavajući se dosjetiti nekog drugog načina da ih izvadim. Jedino da netko prođe brodom. Ali, jedrilice su i motorni brodovi prolazili vrlo daleko od Antine uvale. Neću se sada pred svima zbog ova dva krpelja skidati…

A njega nema. Zakoračim prema kući. Zanimalo me što radi. Nisam ga vidjela. Da nije pobjegao? I tek ga tada primjetim u dnu prostorije, iza nekakvog paravana…Pa on drka !?

Listao je nekakve novine, časopis, jer čula sam okretanje stranica. Nešto je šaputao, izgovarao nečije ime. Pritajim se, slušajući njegove uzdahe… i onda olakšanje. Duboko je izdahnuo. Požurim van.

- Hajde, možemo sada pokušati - predloži Ante.

Ja se ponovno namjestim, a on mi raširi noge, odmakne dlačice na jednu stranu, izvadi jednog, dlačice na drugu stranu, izvadi drugog, pa me pljesne po bedru.

- Eto, gotovo je! Možete se obući!

Gledala sam ga, oblačeći se. Pitam ga koliko ima do najbližeg naselja.

- Nema problema, ja ću vas barkom odvesti do Vrulja.