Dio IX.: K. u k. (ili Dva puta preko Jadrana)

12.05. 

Ante me jučer doveo do Vrulja. Još uvijek ne znam da li se kaže Vrulje, ili Vruje. S ili bez «j»? Ante me predstavio jednom drugom Anti, premda sam ga već upoznala, ali se on mene nije sjetio. 

Taj Ante «drugi», je jedan od najpoznatijih gostioničara na Kornatima, a poseban mu je specijalitet hobotnica. Ja sam ovdje jela samo jednom, ali su nam instruktori Akademije toliko nahvalili tog Antu da sam gotovo uvjerena kako je to najbolje što si čovjek od ribe može priuštiti. Iskreno govoreći, jedini put kad sam ovdje jela stigla sam pojesti samo komad kruha natoćan u ostatak šuga, jer me prijatelj našeg instruktora - zajebo.

Taj se čovjek, jer više nije bio mladić, predstavljao kao jedan od prvih instruktora škole. Naš je instruktor to potvrdio, onako usput govoreći koje je to godine bilo i da je i on sam od njega mnogo naučio. Prije svega o navigaciji. Odmah se počeo obraćati meni, a ja kao naivna, ne shvaćam da me želi odvući od ostatka društva, i tako ranjvoj, lanetu malom s onim među nogama - uvaliti mi se. Bilo mi je jasno što hoće, ali nisam pretpostavljala da će to toliko potrajati. Možda i iz inata prema našem instruktoru. On je bio uvjeren kako ja neću nasjesti na priče njegova prijatelja.

Taman smo se dogovorili s Anteom što ćemo jesti, kad je on, prijatelj instruktora, gotovo naredio da se netko mora popeti uz korito rijeke i uzeti koordinate nekog stabla, usamljenog, koje se lijepo vidjelo iz gostionice. Jasno, radi navigacije. Kad je pogledom pokazao na mene, bila sam još uvijek protiv, pokušavajući sebe i druge uvjeriti u besmislenost tvrdnje o postojanju nekakvog korita rijeke na Kornatima. Ali on se nije dao zbuniti već pun samopuzdanja reče da ću se odmah vratiti ako mi ne pokaže široko i jasno vidljivio korito rijeke.

Ustala sam, uvjerena da tako nešto ovdje ne postoji. Reče mi da on ide ispred, a ja neka ga samo pratim. Na moje iznenađenje, čim smo se malo udaljili od prvih kuća, ugledam široko, vodom oblikovano korito rijeke. Jasno da od vode nije bilo ni kapi, ali korito je lagano vijugalo uzbrdo, i nisam mogla reći ništa drugo no potvrditi postojanje korita. I što sad, pogledam ga, da se sada popnem uzbrdo do tog jebenog drva. Usamljenog, idealnog za navigaciju.

- Ručni kompas i karta su na brodu. Da se vratim po njih? - pitam ga.

Pogledao me značajno, očito s već pripremljenim kompromisnim riješenje. Otkopča šlic, na onim kratkim jedriličarskim hlačama, izvlačeći prstima već nabrekli ud, gledajući me bez imalo neugode, čak ponosan. Valjda na veličinu. Nisam mu htjela reći da sam imala prilike vidjeti i veće, ali, pomislim, što bi bilo da se sada vratim za stol i ispričam ljudima što mi on to nudi u zamjenu za navigaciju. Za trenutak samo pomislivši na to, ali samo za trenutak, pokazujući mu da skine hlače, ionako su mu krarke, a meni će biti ugodnije, neće me grepsti metalni šlic. Jasno, nije imao ništa protiv. Moram priznati da ni meni nije bilo neugodno. I zašto bi!? No odmoru sam, dušom i tijelom. Ovaj bi se događaj mogao nazvati «kurac u koritu».

Iz inata, bez odlaganja, usnama ga obuhvatim cijelog, rukom mu stisnem jaja, i nekolio ga puta uvlačeći u dno grla, natjeram da svrši. Pokušavao me odvojiti, nježno, zbunjen neočekivanim naviranjem sperme, ali nisam mu dopustila da ga izvuče.

Kad se malo umirio, ustanem, glumeći ljutnju, razočaranost, čudeći se brzini kojom je svršio. Nešto je mucao, ispričavao se jer da već dugo vremena nije s nikim…Samo jedri, dva je puta u deset dana prešao Jadran…

- I baš si sada morao na mene navaliti. E sad ti nema povratka dok me dobro ne poševiš. I to ovdje - pokažem mu na stražnjicu, širom mu raširivši noge da dobro vidi gdje ga očekujem.

Nalegla sam trbuhom na velik kamen, jedan od onih koje je mogla samo voda oblikovati i ugodno uglačati. Nisam ga gledala, moleći ga vrlo ironično da se požuri. I još sam mu rekla da ga neću gledati, neka ga ne bude sram, može se uzbuditi kako god hoće, gledati me, iz daljine, iz blizine... Samo neka po meni ne balavi!

Moj se instruktorov prijatelj dobro trudio da se uzbudi, a ja sam čekala. Čvrsto sam odlučila da mu neću pomoći. On će meni navigaciju. Da hoću sad bih ga mogla poslati do onog stabla i da mi donese koordinate. Čim malo osjete miris pičke, odu njihovi autoriteti. On je bio dva puta preko Jadrana?! A sada ne može jebat u koritu presahle rijeke?!

Umirim se. Osjećam ga sve bliže, ali očito da mu se još nije ukrutio. Dahće nesigurno. A onda me rukama uhvatio za kukove, okrenuo me, strasno poljubio i …bio je nježan?! Očekivala sam muško dokazivanje, osvetu, a on se baš zanimao mojim tijelom, pregledavao ga dodirom, iznenadio me stankama, pa novim navalama dodira punog divljenja…Uživala sam, prepuštajući mu se, nekoliko ga puta lagano gricnuvši za uho.

Svršila sam, i još jednom, možda i još…pitajući me da li sada vjerujem u postojanje korita rijeke. Nasmijem se, opraštajući mu sve dosadašnje gluposti. Tog sam trenutka bila i malo zaljubljena. Zatim požurimo na ručak. Uhvatim ga za ruku, ali samo za trenutak…

Za stol smo došli svaki sam. I ostali gladni. Malo kruha i toća. Instruktor maše s broda, viče da kasnim.

Pozdravim ga, oslovljavajući ga s Ante.

- Kako znaš moje ime?

- Eh, na Kornatima su svi Ante.