Na svakom našem otoku postoje sidrišta na kojima se svaku večer skuplja veliki broj brodova. Jedna od mojih omiljenih sidrišnjih zabava je promatrati brodove koji su već usidreni, brodove koji dolaze, načine na koje se sidre, te na temelju ponašanja posada pokušati proniknuti u njihove međusobne odnose. Pri tome je moj interses samo za brodove "s dušom", za brodove na kojima ljudi žive i za koje ljudi žive. Oni se vidno razlikuju od ružnih, napuhanih konfekcijskih plastičnih charter brodova neprporcionalno širokih krmu samo zato da bi u njih stala dva dvostruka ležaja. Na charterašima je teško vidjeti zavezane pomoćne konope na krmenoj ogradi, a nemoguće košaru od pruća u kojoj je  na krmi uredno složeno malo pomoćno sidro.

Jedna od takvih uvala je i uvala mjesta Kaprije na istoimenom otoku šibenskog arhipelaga. Prije par dana puhao je lagani južin, a prognoza je bila da će nastaviti puhati slijedeća 24 sata. Kaprijanska vala je idealna za takvo vrijeme, dno odlično drži pa se u uvali skupilo sigurno 50-ak brodova, 30-ak ružnih charteraša i 20-ak uglavnom slovenskih, talijanskih i njemačkih brodova "s dušom". Jedan od njih, crveni krstaš dužine 10-12 m, usidren skoru u samom kraju uvale, privukao je moju pažnju kako svojim izgledom tako i velikom neobičnom zastavom koju je viorio na krmi. Dalekozor u ruke kad na krmi piše MINARET - Auckland.

 

- Da li brodo došao s Novog Zelanda morskim putem ili u skladištu kakvog teretnjaka ? Kako to da su se baš u Hrvatskom dijelu Jadrana ? - bila su pitanja koja su mi se vrtila po glavi.

Znatiželja se mogla zadovoljiti samo tako da se ta ista pitanja postave onima koji na tom brodu plove.

Prekrasni crveni krstaš usidrio se u samom kutu Kaprijanske uvale

Brod je po cijelom nizu detalja pokazivao da su na njemu ljudi skloni dugoj plovidbi

Rukovodeći se starim nautičarskim običajem "Ne idi na tuđi brod praznih ruku." iz zaliha smo izvadili bocu Biskupovca vinarije Bedrica iz Skradina i uputili se gumenjakom prema Minaretu. Na brodu nas je dočekao veseli par 60 godinšnjaka Lynne i Grahame Brown. Simpatični i živahni s veseljem su nas primili i razgovor je započeo.

Lynne i Graham Brown

- Šteta što niste došli 10-ak minuta ranije. Mogli ste s nama večerati, bio je moj red kuhanja a jelo je toliko dobro ispalo da je Lynne nažalost pojela sve - kazao je Grahame uz širok osmijeh odmah na početku.

- Da li ste stvarno s brodom došli s Novog Zelanda?

- Jesmo. Kroz Suez smo prošli u travnju 2000. i od taka sustavno kružimo Mediteranom. U ove dvije i po godine prošli smo Izrael, Libanon, Tursku, obišli uz obalu cijelo Crno more, prošli sve Grčke otoke, istražili obalu Albanije i evo nas već tri mjeseca u Jadranu. Popeli smo se do Pule, skoknuli do Venecije i sada se ponovo vraćamo natrag po vašoj strani Jadrana. Ona talijanska je toliko nezanimljiva da je nećemo niti posjetiti.

Razgovor se nastavio do dugo u noć. Ljudi su neobični,  zanimljivi, veseli i jednostavni da bi se s njima moglo razgovarati danima. Životna im je priča kao stvorena za priču.

Graham jedri od kada zna za sebe, a Lynne je oduvijek obožavala putovati. Do 1983. uredno su živjeli svoje građanske živote. Graham je radio a Lynne odgajala dva sina koja su te godine navršila 6 i 9 godina. I onda se u njima nešto prelomilo. Postali su svjesni da nikada neće imati dovoljno novca za standardna putovanja i da je jedini način posjeta egzotičnim zemljama koje su ih magnetski privlačile, da tamo sami odjedre. Graham kaže:

- Najteže je donjeti odluku. Kad je u sebi prelomiš sve je ostalo lako. Prodali su nešto nasljedstva i kupili željezni krstaš od 10 metara te 1983. krenuli s dvoje djece od 6 i 9 godina prema otocima Fiji.

To njihovo prvo putovanje oko svijeta trajalo je 6 godina. Najprije su godinu dana krstarili Pacifikom, pa preko Indonezije, Malezije, Reuniona, Južne Afrike, Argentine, Brazila, Kariba i Paname ponovo došli u Pacifik gdje su ponovo ostali cijelu godinu dana. Zaraženi su Pacifikom, a osim priča o njemu mene je zanimalo kako su djeca savladavala školske programe.

- U Novom Zelandu za djecu svjetioničara i djecu na udaljenim farmama postoji odlično razrađen program samoučenja. Svakih 6 mjeseci dobijete paket udžbenika s odlično razrađenim lekcijama, testovima. Dovoljno je samo disciplinirano svaki dan provesti 2-3 sata u učenju. I što je najvažnije sve je to besplatno. - kazala je Lynne.

Djeca su se nakon povratka 1989. vrlo lako uklopila u razrede u kojima be billi i da su ostali na kopnu. Drugo moje pitanje je bilo kako s društvom za djecu koja su se u toj dobi trebala socijalizirati. Grahame kaže:

- Najduža tura je bila prva od Novog Zelanda do otočja Fiji. Nakon toga nikada nismo plovili duže od par dana, a na svakom sidrištu je bila gomila djece s kojima su se naši sinovi družili. Osamdesete su bile godine kada je veliki broj obitelji s djecom lutao svijetom. Valjda je to bila generacija 70-ih koja je došla do malo novca a nije se mogla pomiriti s klasičnim građanskim životima. Danas ih je puno, puno manje. Tijekom ovog našeg drugog putovanja jedva da smo vidjeli koji takav par. Jedri puno starijih parova, ali se mladi s djecom danas teže odluče za nešto tako. Za vrije tog našeg prvog putovanja bilo je parova s djecom s kojima smo se družili i 5 godina. Ne bi se vidjeli par mjeseci, a onda bi se dogovorili da se na nekoj destinaciji ponovo susretnemo i zajedno ostanemo slijedeći mjesec dana. Našim sinovima društvo sigurno nije nedostajalo. Problemi su se počeli javljati kada su se približili pubertetu. To je već teža situacija, pa smo se 1989. odlučili vratiti natrag i ponovo 10 godina provesti na klasičan način. Dečki su tada imali 12 i 15 godina. Vrlo su se lako uklopili u kopneni život, živjeli uobičajene živote mladih. Nakon 10 godina kada su završili škole - stariji je inžinjer rashladne tehnike, a mlađi stručnjak za računala, odlučili smo se ponovo vratiti životu koji nam je strašno nedostajao. Brod smo već imali. naime 1993. kupili smo drveni brod Minaret prototip dug 11 metara izgrađen 1970. specijalno za regate. I mi smo s njim dosta regatavali, a onda smo 1998. brod u unutrašnjosti temeljno preuredili i prilagodili potrebama novog putovanja oko svijeta.
 

Kuhinja i ulazni prostor.

Salon u kojemu Brownovi skupljaju suvenire. Iz svake zemlje jedan suvenir koji nalazi svoje mjesto na zidu salona.

Ugrađen je novi motor, Lister sa četiri cilindra, podignuta fiksna zaštita kabine od morskog spreja i 1999. brod je bio spreman. Ruta ih je ovaj put vozila direkno u Indoneziju, zatim Maleziju, Sri Lanku, Aman, Suez i evo od travnja 2000. su u Mediteranu.

- Nije vas bilo strah gusara Crvenog mora ? - pitao sam Grahama.

- I nije. Pažljivo smo pratili statistike. 1999. od 160 prolaza ljudi s Novog Zelanda samo su dva broda bila napadnuta. Plovili smo u konvoju od nekoliko brodova i na naše veselje gusare nismo vidjeli.

- Kako to da ste otišli u Crno more ?

- Pridružili smo se jednom reliju od 50-ak brodova s kojim smo skoro mjesec dana plovili uz obalu Crnog mora. To je bilo vrlo zanimljivo iskustvo, nešto potpuno drugačije.

Lynne i Graham o svojim doživljajima pišu za Novo zelandski nautičarski list, a povremeno napišu članke i za druge nautičarske listove. Na brodu imaju dva laptopa, jednu staru 486-ticu preko koje samo primaju prognozu i novo računalo na kojem gledaju i DVD filmove. Članke pišu i kako bi malo popravili obiteljski buđet. To je bilo i moje slijedeće pitanje:

- Kako cijelo ovakvo putovanje financirate ? Da li je skuplje živjeti na brodu ili na kopnu ?

- Na brodu je puno, puno jeftinije. Možda malo riskiramo zato što nemamo osiguranje ali je osiguranje strašno skupo. Ovako nam tekući troškovi ne prelaze 100 $ na tjedan. Istina je mi smo dosta skromni. Ne idemo u marine, uglavnom sidrimo, ne izlazimo u restorane, brod preventivno održavamo kako ne bi bilo nepredviđenih lomova, izbjegavamo naprezati brod. Ako su prognoze oluje mi ne isplovljavama. Nigdje nam se ne žuri. Živimo od najma naše kuće u Aucklandu, a nešto se pomognemo i pisanjem članaka za časopise. Napisali smo detaljni nautički vodič kroz Indoneziju, vodič kroz Indijski ocean, vodič kroz Crno more, a sada pišemo i vodič po Jadranu, od Albanije preko Crne gore i Hrvatske do Venecije. Život u Aucklandu bi nam bio puno, puno skuplji. Na kopnu imaš neke troškove, na primjer automobil, telefon, struju, grijanje koje ovdje nemamo. Mi se zimi jednostavno povučemo u toplije krajeve i nema potrebe trošiti za grijanje. Lani smo prezimili u Turskoj, ove ćemo godine na Kreti. Telefon na brodu nemamo, nemamo ni satelitski e-mail, najveći trošak komunikacije su nam Internet caffe-i. A imate ih doslovno svugdje. U svim lukama Indonezije, Sri Lanke, Crvenog mora, čak i u svim zemljama na Crnom moru.

Lynne pokazuje slike sa Crnog mora.

Zanimljivo je i to da je čak i početna investicija kupnje broda u Novom Zelandu puno, puno manja nego li drugdje u svijetu.

- Brod kao naš u izvrsnom stanju možete u Aucklandu pronaći za 50 - 55.000 US $. Brojni Amerikanci dolaze u Novi Zeland kupiti brod, pa svoja lutanja po svijetu i započinju s Novog Zelanda - kaže Grahame

- Što je s održavanjem broda ?

- Brod je stvarno izvrstan. Vadimo ga iz mora svake dvije godine i do sada nismo imali nikakvih problema. Nismo imali ni neke posebne havarije. Motor koristimo relativno malo, možda dnevno sat vremena da ohladimo frižidere.

I na kraju pitao sam ga o o utiscima iz Hrvatske.

- Usporedimo li vas s ostalim zemljama kroz koje smo prošli, puno ste skupi za nautičare. Taksa plovidbe od 160 $ jedna je od najvećih koju smo platili, a marine su vam strašno skupe. Na taj način samo sami sebe gušite. Ljudi plate marinu i onda ne potroše više ništa. Za usporedbu na Novom Zelandu možete noćiti u marini za 40 US$ tjedno (!!!), ali zato sve uslužne djelatnosti oko marine cvjetaju. Svaki nautičar odredi koliko će potrošiti. Ako mu je marina jeftina on ode u restoran, kupi novo jedro.

To je bilo i moje mišljenje nakon putovanja Čigrom uz obalu Španjolske i drago mi da ga je Grahame potvrdio.

- Što se prirode i ljepota tiče sigurno ste u vrhu svjetske nautičarske ponude. Ali to bi sve trebalo i ostati ovako. Čini mi se da već sada imate previše marina.

Ispričao sam mu o ideji 100 marina u 100 uvala. Zgrozio se. (Nadajmo se da je odlaskom Čačića i ta ideja definitivno pokopana.)

- Kuda dalje ?

- Najprije ćemo se sastati sa starijim sinom kojemu je izgleda more ušlo u krv, pa se profesionalno s njim vezao. On je naime inžinjer za rashladne sustave na velikom 70-metarskom turističkom jedrenjaku koji upravo krstari Jadranom. Nakon toga ćemo do Krete gdje ćemo prezimiti, a slijedeće proljeće najvjerojatnije do Francuske. Skinuti ćemo jarbol, položiti ga na brod i francuskim kanalima doći do Pariza i onda Senom ponovo u more. Dalje još ne znamo. Sigurno ćemo malo do Engleske, možda odemo i malo na sjever, ali nismo sigurni. Ne volimo hladnoću. Vjerojatnije je da se preko Portugala spustimo do Kanara i onda opet za Karibe.

Dok pričaju čovjek ima osjećaj da je sve to toliko jednostavno, toliko lako. Ne misle se s broda uopće iskrcavat. Zdravlje ih dobro služi, a to je najvažnije. Možda je istina u tome što kaže Grahame:

-Najteže je u sebi prelomiti.

a ja dodajem i naravno imati svoju Lynne koja isto tako uživa u ovakvom životu skitnice.