 |
Ines Tajić je jedna od odvažnih koja je imala petlju uputiti se "Hrvatskom čigrom" po debelim morima. Bila je sudionik II etape od Barcelone, preko Baleara i Gibraltara do Esteponea. A uz to ima velikog smisla za pisanje, mi smo uživali čitajući njezin putpis, pa smo ga uvrstili i na stranice "Morskog prasca". Sigurni smo da ćete i vi uživati. A kakav li će tek putopis biti kada projedri Atlantik ...
"Hrvatskom čigrom" od Barcelone do Estepona
Dakle, kako zasjeniti Darkov putopis pun podataka svih vrsta i dobrih fotki, a ne biti dosadan i ne ponavljati se. Zvuči nemoguće ali ja ću ipak pokušati.
To je valjda onaj poriv koji tjera "poete u duši", a jedriličare u srcu da prenesu bar djelić proživljenog nekome kome je stalo. Ja osobno baš i nisam tip od neke velike priče, najviše zbog toga što ne želim ljude gnjaviti sa nečim što ih apsolutno ne interesira nego se sluša samo tako iz kurtuazije. Ili nedaj Bože onaj glupi osjećaj kada se dotična osoba (slušalac) jede od zavisti pred mojim očima a zapravo ne čuje niti riječi od cijele priče, dovoljan joj je samo naslov da pukne (ove osobe ja od milja zovem "egocentrični potencijalni čiraši"). Dakle, radi moje skromnosti (?!) i nedostatka volje da izluđujem bolesnike većina mojih priča ostane neispričana. Da bi izašle na svjetlost dana ovo je jedini mogući način, jer ako ste zainteresirani potrošite par minuta i vratite se sa mnom na ona dva nezaboravna tjedna na Čigri od Barcelone do Gibraltara, ako ne, nađite nešto drugo u Morskom prascu što vas interesira ( možda ponuda mjeseca).
Ako ste još uvijek tu, to znači da ste vjerojatno redoviti čitatelj i da znate sve moguće pojedinosti o tome kako je sve počelo. Malo je reći da sam bila oduševljena, onda prije skoro dvije godine, kada sam snimila oglas u "Moru". Čigra - oceanska škola jedrenja, super ideja i to kod nas, nevjerojatno. Ali ( uvijek to "ali"...) to je bilo za mene malo "klimavo" razdoblje, upravo sam bila završila Pomorski fax,i mislila sam da se neću moći odbraniti od nadolazećih silnih poslovnih ponuda, a kako to onda sve ukombinirati... A i zadovoljavam li ja baš sve predispozicije za jedan takav pothvat, a koje su predispozicije uopće? Odgovore na to i još masu drugih pitanja potražila sam kod gospodina Šuteja. Trebali ste me vidjeti taj dan kada sam dobila odgovor na moju žalopoljku, a jadni čovjek me pokušao utješiti odgovorom tipa: "Ma sve je to ipak samo za ljude..." ( ipak, spomenuo je da moram imati određene psiho - fizičke karakteristike - valjda se za ove crne već zabrinuo ). I tu je pala odluka, idem pa kaj god! (ne znam otkud mi ovo "kaj" ja sam inače Bosanka čijim venama teče i gosparska krv, tako da živim i ne radim u Dubrovniku - kakva kombinacija ha?) Vrijeme je pokazalo da će silne poslovne ponude biti najmanji, odnosno najveći problem jer ih jednostavno nije bilo. A otkud stvoriti lovu? Pomalo su se moji visoki kriteriji o poslu u struci srozavali, tako da sam u prošlim sezonama radila svašta, od prodavanja "điđa" na štandu do konobarenja. Jedno je sigurno, ma šta radila uvijek sam bila najkvalificiraniji kadar, što je često bilo predmetom zajebancije.( naime ja sam dipl. ing. pomorskog prometa, nautičkog odsjeka ) Ali tko se zadnji smije najslađe se... Možete li uopće zamisliti moj sjetni smješak koji nosim već mjesec dana.
Svejedno moj je put u par navrata došao u pitanje zbog iskrica nade da bi možda mogla dobiti pravi posao, ali često sam samu sebe uhvatila kako molim Boga da ga, kad već do sada nisam, još malo ne nađem. I nisam.
Kako se vrijeme polaska bližilo rasla je i nervoza. U međuvremenu sam se upoznala sa dijelom ekipe iz Splita, pali su neki preliminarni dogovori o zajedničkom putu s autom do Barcelone. Ali kako sam ja osoba koja voli imati sve točno isplanirano, to mi se činilo nekako nesigurno a da ne govorim komplicirano. Kako ću se onda vratiti? Odlučila sam vidjeti i kakva je kombinacija Slovenaca, jer se ispostavilo da jedino ja soliram a svi ostali dolaze grupno. A tamo otkriće, osim što sam doznala da će sa mnom na brodu biti još troje 25-togodišnjaka ( i jedan tata ), našla sam jako povoljan aranžman za putovanje koji je automatski pokrivao i odlazak iz Malage. Idealno, sve sam digla na noge, veza Dubrovnik-Ljubljana-Ptuj je radila je non-stop ( kao i moj telefon što sam shatila tek kada sam dobila račun, k vragu zar je to tako daleko?) i uspjeli smo pronaći još jedno mjesto, istina ne na istom zrakoplovu ali otprilike u isto vrijeme i za iste pare. Konačno, sretna i zadovoljna svojim organizacijskim sposobnostima dočekala sam i dan polaska. Vreća - spakirana, olujno odijelo i čizme - tu, posteljina - tu, vjetrovka, aparat,...etc. etc. sve skupa cca. 30kg, sitnica. Zvoni telefon, za mene? A 'ko je sad?
- Airpass? Recite.
- Otkazan???
- Štrajk na Talijanskim aerodromima?
- I što sad?
- Žao nam je, bla, bla, bla
Toliko o organizaciji, toliko o jeftinim kartama i nepoznatim agencijama. Tako me put prije nego sam i krenula koštao dodatnih 600 DM, koje sam usput budi rečeno dobila tek nakon mjesec dana, a račun za telefon za ovaj mjesec još sa nestrpljenjem očekujem.
Ali to nije bitno za ovaj dio priče, još uvijek nisam stigla do Barcelone, a više nisam imala pojma ni kako da to izvedem. Više nije bilo niti jedne avionske karte ( iz Zagreba, Ljubljane niti Trsta), Mario i Darko su već bili negdje na Azurnoj obali, David Coperfield je bio nedostupan, jedina opcija vlak preko Italije. Probajte jedanput onako iz zezancije doći do informacija o međunarodnim željezničkim linijama da vidite kako je to "jednostavno". Doznala sam ništa, ali što sada odustati? Nema šanse.
Uslijedilo je 40h putovanja, a izgledalo je otprilike ovako. Dubrovnik-Trst autobusom 16h, odmah hvatam vlak za Milano i presjedam dva puta. Na ovoj relaciji upoznam interesantnu osobu br. 1. nekakvog profesora prava iz Čilea čiji je djed sa Brača, a on kao i svi ostali članovi njegove obitelji hodočasti u Hrvatsku, mala opaska on je crnac. U Milanu, na kolodvoru ludnica, ne mogu naći vezu za dalje do sutra. Ali znate kako kažu treba biti dosadan, i bila sam i isplatilo se, našla sam vezu za Port Bou mjesto na granici Francuske i Španjolske a dalje ćemo vidjeti. U vlaku upoznajem ženu koja bi mi po godinama mogla biti majka, a po izgledu sestra koja je obišla svijet uzduž i poprijeko i puna je interesantnih priča, jedna mi je ipak ostala u sjećanju ona o ubojici iz wc-a vlaka Milano - Ventimigle. Dok sam se pokušavala osvježiti i oprati zube trgnulo me panično kucanje na vratima. Julija, što je? Samo provjeravam jesi li ok znaš nedavno je bilo par slučajeva... Simpatično.
Ali kako je ovo trebala biti priča o jedrenju moram skratiti, 23. rujna negdje oko 11h ipak sam se nacrtala u Barceloni. Usput sam doznala da je Čigra u marini Port Vell, i ta informacija mi je trebala biti dovoljna. Uzela sam taxi i nakon objašnjavanja rukama i nogama u koji dio luke idem ( presudilo je ono "mia barcha", nakon čega me vozač gledao sa nekim čudnim poštovanjem, vjerojatno u isčekivanju velikog bakšiša ) stigla sam u zemlju jarbola. Koja dva su Čigrina nisam imala pojma, i dok sam pokušavala riješiti nedoumicu kojim putem krenuti ( ja sam jedna od vrste koja izumire, ona bez mobitela ) neko je jednostavno viknuo:
- Ines?. Dakle ne Inezz?
- Što zar ja? Zar me i ovdje netko zna?
U cijeloj toj zbrci zaboravila sam ime tog člana ekipe br. 1. koji vjerojatno nema pojma kako me obradovao kada je predpostavio da bi to mogla biti ja. ( realno gledajući nije mogao nikako faliti, ali ipak spas u zadnji čas - živci su se već istanjili )
Ljudi moji je li to moguće, stigla sam. Moja ekipa je bila u obilasku grada, a prošla je završavala pakiranje, atmosfera na brodu sjetna. Ja sam se našla u situaciji, a što sad? Na brodu samo smetam, a Barcelona čeka. Naravno u Barcelonu sa Vanjom, već spakiranim članom ekipe br. 1, koji je u metrou bio meta đžeparoša, srećom bezuspješnih, odnosno Vanja se dobro snašao. Ja, naivčina, nisam primjetila ništa neobično već sam pomislila da je Vanja malo naglije naravi, pa burno reagira što ga je čovjek nagazio, a ono...
Kasnije popodne, konačno sam upoznala i ostatak ekipe, a Barba i Bor su nas upoznali sa pravima i dužnostima svakog od nas. To je uključivalo i podjelu gvardija ( na mostu i onih kuhinjskih ) za cijelo vrijeme naše etape, kao i to famozno upoznavanje sa pipom za slanu i za slatku vodu. ( stvarno nisam znala da neko može imati problema s tim, ali valjda to ima neko preneseno značenje ). Sve u svemu prvi utisci su tu, Barba je automatski klasificiran u kategoriju "kralj" sa svojom opaskom: "Ekipa, još jedna bitna stvar, što se tiče koeficijenta laganja on iznosi x 2,3! Dakle, ako su valovi bili 3m visoki, nisu bili od 3 već od 7m." OK to daje dovoljno prostora i onima s najbujnijom maštom. Ja bi se recimo, za razliku od Darka, zaklela da je onaj dan kada smo se morali skloniti u Carthagenu more bilo 8, a ne 7 ili to možda ovisi i o veličini očiju ( znate ono kod straha su...)
Smjestili smo se, ja dijelim kabinu sa Asjom. Barbara i Uroš su dobili honeymoon suite- najveću kabinu, Asjin tata - Darko je skoro pa u strojarnici ali sam, a Mario i Darko su u kabini zvanoj "u prolazu..." Isplovljavamo tek u nedjelju u 13h, tako da imamo dovoljno vremena za upoznavanje Barcelone u najboljem svjetlu, u gradu je ludnica, blagdan je. Svi su na ulicama, a u svakoj ulici neko događanje. Već prvi dan sam se "prišlepala" Mariju i Darku jer su mi se činili kao ljudi pokraj kojih ništa ne može proći neopaženo. I stvarno od početka, ma gdje bi se našli nekim čudom bi se uvijek našli u centru zbivanja, bez planova grada, a opet bez gubljenja. Ta naša grupica nekad bi se razvukla i na 100m, ali uvijek bi se nalazili bez nekog velikog čekanja, i pronalazili kompromisna rješenja na način nadglasavanja 2:1. To veče u Barceloni, u jednom trenutku smo se našli u situaciji da se nalazimo iza vatrogasnih kola koja su tjerala nekakve dobroćudne demonstrante. U jednom trenutku više nismo bili sigurni da li ih oni stvarno žele potjerati ili samo osvježiti, u takvim su stanjima bili da im je šmrk dobrodošao. Kao što Darko kaže i ja bi se voljela vratiti u Barcelonu, ali mislim da bi svaki drugi termin osim Gran Setteman bio razočarenje, želim je pamtiti ovako živu.
Konačno, u nedjelju most pred Barcelonom se diže i isplovljavamo za Palmu de Mallorku. Tih prvih par dana jedrenja ( ali stvarno jedrenja, kasnije to baš i nije bilo to zbog vjetra ) su za neke bili komični, a za neke i mučni. Dizanje jedara bi bio pothvat u kojem bi na kraju učestvovao manje - više samo Bor, koji u tim trenutcima kao da je imao svoje dvojnike pa bi se u isto vrijeme uspijevao naći na više mjesta. Ostatak ekipe bi uvijek mislio da će ono što bi oni trebali uraditi, uraditi onaj kraj njega pa bi iz kurtoazije ili neznanja samo stajali sa strane i sa zakašnjenjem se trzali da pomognu. Meni osobno je veliku prepreku predstavljao jezik, jer ja stvarno ne znam slovenšćinu, a pogotovo ne u ključnim trenutcima. Jeste da su se svi trudili da se razumijemo ali ponekad nam to stvarno nije išlo od ruke, mislim da me Mario po ovom pitanju u potpunosti razumije ( Barbara, što si rekla? ). Otud naše tupe face i blijedi pogledi. S vremenom smo nešto i naučili ali kasno...već se išlo doma.
Prvi dan je bio veliki test, pogotovo za ženski dio ekipe. Uz sva uvjeravanja da je stvar u psihi, ja sam još uvijek ubijeđena da je stvar ipak u želucu jer je više članova posade u više navrata tražilo svoje mjesto na ogradi u zavjetrini, koja je često ( vjerujte mi na riječ ) bila i zauzeta. Pali su prvi zalasci sunca, prve noćne gvardije ( uz dobar izbor muzike, osim kada su na repertoaru bile "domaćice" tipa Colonije i još gore Vuce, ili slovenačke narodne popevke- istina rijetko ali i to je bilo dovoljno), prva zvjezdana neba i prva svitanja na otvorenom moru... Ne znam kako opisati taj spokoj, to stanje duha i tijela kada se potežeš lijeno po brodu kao mačka, a žao ti je zaspati jer ćeš propustiti nešto, što će ti kasnije tako nedostajati. Most usred noći vam je kao nekakva ispovjedaonica, na kojoj i oni najtvrdokorniji otvore djelić svoje duše i podjele je sa ostalima. Ali kao i sve ostalo i to je igra primanja i davanja pa kada neko od troje dežurnih zakaže u "davanju" drugo dvoje se automatski zatvaraju u svoje ljušture i na brodu nastaje tišina koja traje duga tri sata. Sa gvardijom u kuhinji je potpuno druga priča, to je avantura u kojoj se samo nadaš da je osoba s kojom dežuraš dominantan lik i u kuhinji, tako da možeš preuzeti ulogu šegrta i brinuti brigu samo o pranju pjata, a ne i o tome kako nahraniti šire narodne mase. Ponekad bi kombinacije štimale, tako da smo uglavnom svi jedva čekali dan kada ćemo dežurati sa Darkom ili Barbom i dobro jesti. Ostatak dana smo se snalazili, neko malo bolje, neko slabije, a nekad kuhanje nije bilo ni potrebno jer nas je samo par i bilo u stanju da jede. Za pamćenje su ostali Barbini brodet i marinada i par Darkovih varijacija na temu pasta ( najbolja je bila lasagne sa gulašom iz konzerve ). Uglavnom, zaključak je ( nadam se da se niko neće naći uvrijeđen, ipak je to sve samo smiješno ):
- Juha nije obrok
- Neke kobase ( od milja zvane "podriguše" ) i neka jela, ne samo da su atak na naše želuce već i na stanovništvo gradova koje smo posjećivali, tako da se oko posade Čigre često širio oblačić čudnih mirisa a mi smo mogli nesmetano jezditi i najprometnijim ulicama jer oko nas nije bilo nikoga. Oni koji su probali znaju o čemu govorim...
- U 15 dana smršala sam tri kila i dosegla svoju idealnu težinu, dakle žene naprijed!
- Gvardija u kuhinji je definitivno najteže iskustvo koje sam proživila na Čigri, probajte doma kuhati za 9 osoba, a kamoli na brodu.
A što je sa osobnom higijenom? Za to je na raspolaganju tuš ( koji nije bio u funkciji ) i dva wc-a, od kojih većina koristi onaj krmeni. Kako smo mi pristajali svaki drugi - treći dan ozbiljnijih problema nije bilo, svi bi se kupali u marini. Ali bilo je ludih pokušaja kao recimo kako oprati noge u lavabou, uz pretpostavku da jednom nogom pumpaš, a na drugoj stojiš onda više i nemaš što oprati. Ako to pokušaš obaviti sa wc školjke noge su prekratke, tako da tu više ne vrijedi pravilo da problemi rastu proporcionalno sa visinom...Aj, smjehova, dobra bi investicija bila ugraditi skrivenu kameru u wc!
Sada će neko reći slušaj ovo razmaženo derište, mislli da je došla u Hilton, a ne na jedrilicu. Naprotiv, meni ovaj spartanski način života nije smetao ni sekundu ali ja sve u životu pokušavam sagledati sa smiješne strane, pa tako i ovo, ali pitanje je može li to svako.
Od svih mjesta i otoka koje smo posjetili najviše me se dojmila Ibiza. Iskreno rečeno, nisam to očekivala, pogotovo ne nakon Palme koja je bila totalno razočarenje. Znate i kod njih navodno sve cvjeta vikendom, a mi smo se tamo zadesili usred tjedna, pa smo se razočarani uputili odmah ujutro dalje za Formenteru. Taj otočić mi je ostao u lijepom sjećanju najviše zato što smo se odvažili iznajmiti neka raspad bicikla i napraviti đir po otoku. Je li vam poznat osjećaj kada se vozite u nepoznato, pa mislite e iza ove uzbrdice smo sigurno tamo, a iza te je sljedeća uzbrdica i tako do vrha. Šteta je što niko od nas nije imao pojma o snimanju kamerom HTV-a jer bi se usput dalo snimiti dosta interesantnog materijala, pogotovo kada je uslijedilo spuštanje. Motori i bicikla su osnovna prijevozna sredstva na Formenteri tako da vas neće iznenaditi kada vidite skupinicu njemačkih penzionera kako čilo pedalaju ka susjednom mjestu. Sve u svemu jako simpatičan otočić.
Isti dan popodne stigli smo i na Ibizu. Kiša je dosadno padala, ali smo se ipak odlučili na iskrcavanje u dingiju. I dok smo tako u prvom kafiću smišljali strategiju osvajanja otoka, u smislu kako vidjeti što više a ostati suhi, kiša je jednostavno stala, sunce se probilo, a mi smo ostali kao svemirci u svim tim olujnim odijelima. Ali greška, na Ibizi se niko ne može osjećati kao svemirac, tamo je sve in, svi životni stilovi, svi načini oblačenja, sve, sve , sve, je dozvoljeno... Obećana zemlja. Da je kako doći do jedne stare bijele kućice, i živjeti od turizma sretno do... Pusta maštanja, bila bi zadovoljna i da sam vidjela noćni život, ali ide se dalje.
A dalje je umjesto Almerie, značilo Carthagena, zato što je more bilo posebno veselo. U tom ružnom, ružnom gradu smo zaglibili dva dana, i to poslije onakve Ibize. Ma, ne želim uopće trošiti riječi na tu rupu!
Nakon pametnog prolaska Cabo de Gate posjetili smo i Almeriu u nedjeljnom izdanju. Mješavina svega, čistog katoličanstva, maorskih zidina i indijanske radne snage, u svakom slučaju više nego interesantno.
Hrlimo dalje i dalje prema Gibraltaru. Još jedna usputna stanica Almerimar, privatna marina, koja vas privuče jeftinim vezom a iz vas izvuče lovu kroz puste sadržaje. Nama najinteresantniji je bio cocktail- bar, gdje nas je Barba učio razlikovati koktele naravno kroz degustaciju, konačno se više ne pije vino iz tetrapaka. I priče, priče... Kada Barba završi svoju knjigu ja ću definitivno biti prva koja će je kupiti.
Sutradan ujutro pri isplovljavanju kroz sredinu plovnog kanala, dogodilo se i ono famozno: "A, naprđeli smo se!" Kako? To nam ni sada nije jasno, ali uz sigurnu ruku i odličan motor, odsukavanje nije bilo još jedan od saržaja marine koje smo iskoristili. Prolaz je bio 2 merta više udesno. Svašta.
Pred Gibraltarom, po 'ko zna koji put, prate nas dupini ali ovaj put u ogromnom broju ( ja bi rekla da ih je bilo 30-tak, ali mi nitko ne vjeruje, što zbog mojih neuspjelih slika, što zbog onog koeficijenta laganja). Tarikova stijena, Europa point, Atlantik, sve je tu. Sidrimo se ispred one poznate zračne piste usred grada, a svaki nas avion malo počešlja po jarbolima. To ne smeta naše susjede koji se vjerojatno spremaju za prelazak Atlantika, pa ne smeta ni nas. ( dobro bi bilo znati raspored leta da ih lakše možemo uslikati, a ovako smo kao djeca, svi trčimo po kamere, pa vanka, a on već prošao... )
O boravku Hrvata u Gibraltaru već znate sve ( samo ilegalna opcija moguća), o engleskim majmunima također, tako da su neka daljna razglabanja nepotrebna.
Ostatak priče je već vraćanje nazad, a to je jako bolan osjećaj, pogotovo kad znaš da priča teče dalje samo bez tebe. Ja još nisam prešla Atlantik ali vjetar je učinio svoje...
Do slijedeće prilike, stalno pratim vijesti sa Čigre, i maštam... Želim vam mirno more i puna jedra...
|
