Dio XXII.: Kraj i novi početak

S Piškere, drugog dana, oko podneva, s brodom za dostavu, otplovila sam na kopno. Zatim u grad, Zadar, pa autobus, pa Zagreb. Vozač i njegov zamjenik nešto su došaptavali i povremeno me pogledavali. Nosila sam kratku suknju, a kad bih zatvorila oči pretvarajući se da spavam, gledali bi mi među noge. Drage bih volje skinula gačice, ali onda bi promet bio dva tri sata zatvoren zbog policijskog uviđaja. Odlučila sam se premjestiti na sjedišta pozadi. To je bilo to. Još jedno ljeto, mokro, iza mene. Mokro oko mene i među nogama. Spavala sam, nisam izašla niti na Boraji, niti u Karlovcu... Nisam čak ni razmišljala. Moram priznati da sam bila umorna.

Na autobusnom kolodvoru u Zagrebu čekao me je moj decko. Moj dečko, tako sam ga zvala. Zagrlio me, rekao da sam mu nedostajala i da mu je drago što sam se vratila. I ja sam njemu rekla isto, iskreno.

Pitao me hoću li kući ili bi mi bilo draže ostatak dana provesti s njim. Iznenadio me tim pitanjem, jer očekivala sam skok lava na ženku, nemoćnu... Zaželjela sam tuš, njegov, moj, svejedno. Odvezao me u svoj stan i napunio kadu. Pitao me jesam li gladna, žedna... dok se ja budem kupala on će pripremiti stol za dvoje.

Ostala sam dugo natopljena vodom. Slatkom. Slatka me voda nije uzbudivala, premda nisam znala objasniti taj učinak nedostatka soli. Ili to nije bila sol... Bilo je to prostranstvo koje u sebi sadrži more. Nasuprot skućene slatkoce pitke vode...

- Evo me! - odlučila sam prestati biti zamišljena i na brzinu se uklopiti u novi ambijent. Samo što nisam doviknula i jebi me.

On je sjedio za stolom, uredno postavljenim, s rashlađenim vinom...

- Nećeš se obući? - pitao je, i kao da mu je bilo malo neugodno.

- Pa, zašto...smeta te?! - bila sam znatiželjna.

- Ne, ali...mogla bi barem nekakve tange...

- Nekad si volio gledati ovo moje među nogama...

- Volim i sada, ali...

- Hajde, reci, kakvo ali... Bolje bi ti bilo da se i ti skineš - htjela sam ga natjerati na ljubljenje i dokazati sebi i njemu da ga još uvijek želim.

- Znaš, dok si ti bila na moru, mislim, ti si ipak malo neplanirano svoj boravak produžila, dogodilo se nešto...

- Ooooo, hoceš reci da si našao drugu?

- Paaa, kako da ti kažem...

- Jebote kako!? Reci lijepo, imam drugu, jebi ga, kako?! Poznam, li je?

- Mislim da ne... nije iz Zagreba.

- Pa dobro, mogao si odmah reci. Stvarno je glupo što sjedim gola za tvojim stolom a tebi se ne diže. Da ti pravo kažem nisam ni žedna.

- Hajde, nemoj se ljutiti...

Nisam se ljutila, samo osjećala nugodno. No, možda je tako i najbolje. Nakon svega što sam učinila ovog ljeta, ništa bolje nisam ni zaslužila. I, još sam dobro prošla jer nisam ja trebala priznavati što sam sve tijekom ljeta izvodila. Pozdravili smo se, rastali, ponekad se još sretnemo, ali, kako se to kaže - kao prijatelji.

Tako je stigla i jesen, stigle su i obveze na faksu, ispiti... Nakon prošloljetnih orgijanja sex na kopnu bio mi je nezanimljiv. Zima, proljeće... Hajde, moram priznati da sam se jednom dobro poševila na snjegu, ali smrzla sam se. Skoro smo kod doktora zarvšili zbog ozeblina. No, i to je prošlo. Odradila sam svoje, dala sve ispite, roditelji zadovoljni, nagradena... i sada sam ponovno na moru.

Prošlu sam godinu dogadanja na moru ispisala na osnovu sijećanja. Ove godine to će biti mnogo neposrednije. Pisati ću vam s mora, kada za to bude prilika. Možda i istoga dana.

Eto, danas je 14. VII., nalazim se u Biogradu, u marini. Promatram nekoliko zaostalih charteraša i biram koje ću od njih zamoliti da me povedu do Kornata. Na jednom su brodu Mađari, cini mi se tri para, na jednom su naši, čak mi se cini da jednog od decki poznajem. Fotograf je ili dizajner... Ne čini mi se pametnim ići među one koji bi me mogli prepoznati. Tu je i treći brod, neki stariji par, ali u dobroj kondiciji.

Osim toga, ako mi se niti jedna od tih mogućnosti (grupa) ne učini dovoljno privlačnom, mogla bih trajektom do Ugljena... Ne bi ni to bilo loše...

No, vidjet ćemo. Onaj koji mi se čini poznatim ima nešto veliko u kaupacim. Možda bih ipak mogla s njima...

Ali, lijena sam... ugodno mi je sjediti na suncu na terasi restorana u marini. Noćas je padala kiša, pravo nevrijeme, pa sam malo bila i promrzla. Najljepše je drugi dan, dan nakon...

Iz jednog ureda čuje se navijanje. Zainteresiralo me tko to navija u 10 sati ujutro. Provirim kroz vrata, odškrinuta. Tri su dečka gledala u TV prijemnik. Vatrpolo, Hrvatska - Mađarska. Pitam koliki je rerzultat. Nerješeno. Pozovu me da im se pridružim. Žalim, jer vaterpolo me ne zanima, ali ako mi ponude nešto drugo...

- Ne bi li bilo prirodnije vaterpolo gledati u kupaćim gačicama.

Dečki se pogledaju, nasmiju, i bez dvoumljenja se skinu. Uđem, a jedan pita smije li zaključati vrata. Nisam imala ništa protiv.

- Da, ali samo ako obečate da ce te do kraja gledati utkmicu.

Obećaju.

Počela je treća četvrtina. Rezultat je bio 4 : 4. Ovako, kažem. Za svaki primljeni gol ja ću jednog izdrkati, a za svaki dani, jedan će me poševiti. Ali taj mora biti brz, jer do kraja su samo dvije četvrtine.

Na kraju, rezultat je bio 7 : 7. Srećom...nasmijali smo se, jer svi smo pobijedili!

A ja sam se najviše smijala, jer očito je, ponovno je počelo... ljeto...