Dio II: Isti dan

Isti dan, 4. svibnja, ali poslijepodne. Oduvijek sam mislila da se dnevnik ne mora pisati po diktatu dana, već cjelinu moraju određivati sami događaji.

Dakle, kad sam se uspjela odlijepiti od opisane ljepote, narcisoidno zadovoljna vlastitim izgledom, presijavajućim dlačicama među nogama, zaključivši da mi tijelo lijepo pristaje ovom moru i otocima, krenula sam natrag, prema dolje. Pokušala sam koračati opušteno, ali moja nagost polako mi je savijala tijelo u nekakav grč prepun opreza. Sjećanje mi prizove sliku zvijeri, uostalom svih četveronožnh životinja, kako svojim stasom kriju onaj svoj najosjetljiviji dio - trbuh. Gola, i ja sam osjećala kako sam tu najranjivija. I nešto niže, jer rukama sam instinktivno zaštitila žensko među nogama. Nasmijala sam se muškom, onom visuljku, jer on svakako mora zadavati mnogo više brige golom muškarcu. Uostalom, ovo žutsko bilje izazivalo je strahopoštovanje. I kamenje, poneko oštro poput noža.

U trenutku kad sam ugledala grm, onaj u čijem sam podnožju sakrila odjeću, ugledam dva muškaraca, uspuhana, penjući se prema meni. Čučnem, zadržavajući disanje. U blizini nije bilo zaklona, nečeg iza čega bih se moglo sakriti. Kad sam bila sigurna da će me primjetiti, ustala sam, uputivši se uobičajenim hodom prema svojoj odjeći. Za trenutak su zastali, zaželjevši mi dobro jutro, i nastavili…trudeći se biti uobičajeni. I ja. Tek kad sam se obukla, da li zbog srama ili straha, shvatila sam da im nisam upamtila lica.

U marini sam otišla do broda, jedrilice, uzela stvari za tuširanje i stala u red za tuševe. Ženske. U muškom je redu stajao muškarac kojeg sam jutros promatrala u kamenom naslonjaču. Bio je s ženom, valjda suprugom. Možda sam ga promatrala s odveć zanimanja, jer primjetio je moj pogled i uzvratio mi očima punim znatiželje. Okrenem se na drugu stranu.

Otuširala sam se bezvoljno. Htjela sam tuš na vrhu brda i prostor uokolo do beskraja. Keramičke pločice nalikovale su najgorem zatvoru. Zatim sam prilegla, u brodu, čekajući sumrak i večeru. Nisam ni primijetila da zaspala sam.

Probudilo me nešto, a kad sam se okrenula ugledala sam našeg instruktora. Nije bio blesav, ali ne može se reći da bih ga poželjela imati za po stanu, kao kućnog ljubimca. Niti bih željela kod njega zalaziti kao ljubavnica. Hvalio se od prvog dana ženom i krasnim dječačićem.

Gledao me gotovo golu, prekrivenu tek maramom, osjećajući njegovu znatiželju. Bio je u kupaćim gaćicama, samouvjereno zakoračivši prema meni. Učini mi se da će uključiti radio, onu VHF stanicu, ali…Palac desne ruke zapne mu za kupaće, povlačeći ih prema dolje?! Nije bio nesiguran, čak bih rekla da nije imao što izgubiti.Oženjen, pa što bude, ali vrlo pristojan…čekao je. I ja. Nije me gledao, samo mu je visuljak polako rastao, nabrekao…Pomislim, jadan, pa ga rukom malo poduprem. Naglo se uspravi, i već kad sam ga htjela usnama...

- Sutra uvježbavamo kraćenje jedara…

Idiot! Mimoiđem ga i zakoračim na prvu stepenicu, kad osjetim njegove ruke na mojim bedrima.

- Oprosti, baš sam idiot!

Jesi, pomislim u sebi, ali ne zakoračim na drugu stepenicu. Glava mi je bila vani, tijelo duboko u sumraku kabine. I tada ugledam mojeg poznanika s vrha brda. Samca. Nasmiješi mi se. I ja njemu. Upita me da li jedrim. Ne, odgovorim, tek učim jedriti, osjećajući instruktora kako me širi jezikom među nogama, i kako mi se nekako potajno, slušajući naš razgovor, ugurava straga.

- Ohhh…- uzdahnula sam, pokazujući mojem poznaniku na tamno crveno nebo i još krajičak Sunca na zalasku - kako je lijepo!

- Da, prekrasno je, ali zašto ste sami?

Uplašim se da će moje već nagurane kretnje tijela postati njemu primjetne, pa mu odgovorim da se upravo spremam u društvo. Pozove me na čašicu, prihvaćajući njegov poziv, samo da se još malo dotjeram.

- Onda, u deset, na šanku?

- U deset, odgovorim, odmahujući mu rukom. Naslonim glavu na ruke, čekajući… Okrenem se s pitanjem:

-Jesi li?

Dahtao je, pitajući može li unutra, a umjesto odgovora još se jače nasjednem na njega. Svršio je. Nešto je trtljao, zanimajući se da li sam i ja. Eee, jebi ga!

Moj se poznanik zvao Milan. Čekao je na šanku i upoznao me s ženom. Lijepo. Baš smo lijepo čavrljali do ponoći. Jako lijepo. Onda smo se pozdravili, izmjenili adrese i obećali se svakako vidjeti. Pomislim da bi sada bilo najbolje na vrhu Žuta. Ali, činilo mi se previsoko.

Kad sam ulazila u brod isntruktor je još uvijek sjedio u cockpitu. Očito me čekao. Pitam ga bi li još jednom? Ili bi možda kratio jedra…Premda mrak, vidjela sam kako se njegovo lice rasteglo u osmjeh. Prstom mi pokaže da govorim tiše jer drugi već spavaju. Pokaže mi na brdo.

- Imaš li prezervativ?

- Nemam, ali…

Šapnem mu da bez zaštite ne radim te stvari, ma kako zgodan bio. Ostao je ko tele. Još mi je nešto pokušao šapnuti ali ja sam već legla u svoj krevet.