Putopisi: Krug Španjolskom - kopneni dio

Detalji
Kategorija: Putopisi
Hitova: 9445
Prvi dio putopisa



Željezni silueta bika, zaštitni znak Španjolske koji vas prati uz sve ceste




Hotel "Kaly" u Ventimigli čak sa tri zvjezdice, a ne zaslužuje niti jednu.



Ponuda puževa i školjki na tržnici Barcelone. 




A o ponudi škampi i kozica ne treba niti govoriti.




Čak ima i dvadesetak vrsta usoljene ribe. O tome mi možemo samo sanjati.




Zaštitni znak Andalucie. Jednostavno, veselo, efektno, neopterećeno slavnom prošlosti i nacionalnim obilježjima.




Kad na Costi del sol kupite apartman (za puno manje love nego na primjer na Hvaru) u cijenu vam je uključeno i ukrasno raslinje, u boji koja vam se najviše sviđa.




Ovo iznad su divlje naranče koje su ukrasna stabla Seville. Zrak je zasićen njihovim mirisom. 




Tipična kuća Seville. Oduševljavaju obnovljene fasade, 




na kojima su često mozacici kao ovaj na slici.




Na cijelom putu do Madrida, lijevo i desno uz cestu masline, masline. Novi nasadi kao ovi na slici, ili



stari koji već nose plod.




Cordoba, tipičan ulaz u kuću, 




i katedrala u duhu maurske arhitekture. Jasno kad su je Mauri i sagradili.




Ćupovi lijevo, ćupovi desno. Htjeli smo jedan kupiti, ali smo u Splitu zaboravili krovne nosače.



Kome se ne sviđaju ćupovi, može kupiti mačeve. Svih vrsta i oblika, 




ako mu se niti to ne sviđa tu su keramički tanjuri. Odlično sakupljalište prašine. 




Muzej najvećeg zajebanta svih vremena,




i njegove "genijalne" instalacije uz koje kritičari svršavaju. Mislim da se on valja na nebu od smijeha gledajući kako se ljudi dive tim, moram stvarno kazati, pizdarijama. 




Ova plata morskih plodova u Cannesu je puno dojmljivija (i ukusnija) od Dalijevih instalacija. U svakom slučaju užitak pri blagovanju ovih morskih delicija je bio puno veći od užitka promatranja Dalijevih umotvorina.




Tu je i posebna igla kojom se vadi meso iz puževa.




MA kome se ne jede u restoranu, može kući odnjeti tucet, dva prvorazrednih kamenica. A što slijedi nakon što se toliko dobro "pocinča" (jedna kamenica daje dnevnu potrebu cinka) zna samo njegova partnerica.
 naslov cigra   
Krug po Španjolskoj - "Hrvatskom čigrom" od Barcelone do Estepona (preko Gibraltara), pa onda natrag automobilom do Barcelone

Dio.2 (i puno kraći): Od Estepona do Splita

Jedan od razloga zašto smo (Mario i ja) odabrali II etapu Čigrinog putovanja oko svijeta je bio taj, što nam je polazna i dolazna točka bila dostupna automobilom. Naime, odlučili smo prokrstariti Španjolsku ne samo morskim (mediteranskim) putevima, već i kopnom. 

Odlazak do Barcelone je bio u jednom dahu. Trebalo nam je dan i po vožnje. Iz Splita smo krenuli u 6 ujutro i prvu večer noćili u mjestu Ventimiglia, na granici Italije i Francuske. Ne treba niti spominjati da nam je za duplo duži dio puta od Trsta do Ventimiglie trebalo manje vremena (uz sva capucina koja smo uz put popili)  nego li za put od Splita do Trsta. Na cijelom putovanju smo prošli preko 6.500 kilometara, po cestama svih kategorija, i definitivno, najgora magistralna cesta je potez od Splita preko Rijeke do Slovenije. Tako nešto nema nigdje u mediteranskom dijelu Europe. Najgora, regionalna cesta u Španjolskoj ili Francuskoj označena zelenom oznakom na karti je neusporedivo bolja od Jadranske magistrale. Nije samo problem u okukama, njih i drugdje ima, problem je u zakrpama, održavanju, oznakama na cesti, problem je očito u našoj pameti. 

Međutim ima i stvari koji su kod nas bolje. Ventimiglia, jedan od gradića talijanske Rivijere, centra talijanskog Ligurskog turizma i hotel "Kaly" sa čak tri zvjezdice. Izvana još i pristojan, ali iznutra. Siguran sam da niti jedan naš hotel s tri zvjezdice nije tolika rupa s odlijepljenim ploćicama u kupatilu, prašnjavim tepisonom na podu, česmama koje cure ... 

Sve smo to sutradan zaboravili vozeći se po sunčanoj francuskoj rivijeri. Vremena je bilo dovoljno, pa smo u jednom dijelu skrenuli sa autoceste i prošli preko mjesta Adge i turističkog naselja Cap d'Adge s ogromnom marinom. Isplati se vidjeti. Iza toga Barcelona. Automobilist se u Barceloni lako snalazi i što je najvažnije u njoj je relativno lako naći parkiralište. Duž cijele obale, sagrađen je niz podzemnih i polu-podzemnih garaža. Dosta skupih, ali mjesta uvijek ima. 

Naš plan je bio u Barceloni pronaći odgovarajuće (što jeftinije) mjesto gdje ćemo 15 dana ostaviti automobil. Na sreću da je Čigra bila u marini Port Vell. Zahvaljujući tome i mi bili tretirani kao gosti marine, pa smo mogli za relativno pristojnu svotu (cca. 200 kn) unajmiti (čuvano i kamerama nadzirano) mjesto za parkiranje u samoj marini. I to na cijelih mjesec dana, na kraće se nije moglo. Što još kazati o Barceloni, a nije kazano u 1.dijelu ili nije opisala Ines. Meni je posebno drago posjetiti glavnu tržnicu grada u kojem se nalazim. A tržnica na Barcelonskoj Rambli je posebna priča. Raznolikost ponude i prezentacije, lijepe, uređene i nasmješene prodavačice, razlozi su da je ne smijete preskočiti ukoliko vas put navede u Barcelonu.  

Nakon 15 dana plovidbe zatekli smo se u mjestu Estepona, skoro 1000 km daleko od Barcelone. Najpogodnije rješenje povratka do Barcelone je bio rent - a - car, na tri dana, tako da ga možemo koristiti samo u jednom smjeru. I putovanje natrag je počelo, najprije preko Andalucie.

Andalucia, zemlja juga i u njoj Costa del sol. Stvarno je zemlja sunca i nasmješenih lica. Svi su ležerni, dobre volje. To što se ne uspiju razbuditi prije 10 sati i nije toliko stašno, ionako se važan dio života odvija noću. Tisuće apartmanskih naselja i hotela dovedu na Costu del Sol miljone turističkih nomada, najviše iz Njemačke i Velike Britanije. Ono što je najzanimljivije, apartmanska naselja nisu samo uz more. Uostalom ono i nije nešto naročito. Većina se ionako kupa u bazenima. Apartmanska naselja se protežu i kilometrima u unutrašnjost. Čak 30-ak kilometara u zaleđu Estepona i Marbelle, po brežuljcima su pobacana simpatična apartmanska naselja koja izgledaju kao srednjovekovna naselja sagrađena oko lokalnih dvoraca. Sve obiluje tornjevima, kupolama, žarkim bojama. Netko bi kazao "Živi kič !", ali očito ljudi to vole. A dolaze živjeti u te krajeve i zato što se Costa del sol zove i Costa del golf. U udolinama izđu naselja protežu se golf igrališta, teniski tereni, veliki bazeni. Klima je prava Mediteranska i nema niti potrebe ići do mora

Prije povratak napravili smo kratki (i neuspjeli) izlet do Granade. Cilj nam je bila Alhambra, čipka od kamena, maurska palača u kojoj su živjeli i španjolski kraljevi. 120 km vožnje i razočaranje, ne Alhambrom, već time što je ne možemo vidjeti. Palača se čuva od prekomjernog posjećivanja. Dnevna kvota je 6.000 posjetilaca i kada se proda 6.000 karata, svi ostali trebaju čekati do sutra. Uzalud smo koristili sav svoj šarm nastojeći doći do karata, nema šanse. Poučeni domaćim iskustvom tražili smo preprodavače, nema šanse. Karte se prodaju do 10 sati. Čak i lokalne turističke agencije trebaju svaki dan kupiti onoliko karata koliko taj dan imaju grupa.  Drugo razočaranje ručak. Oko palaće desetine restorana, na žalost konfekcioniranih i prilagođenih turistima. Hrana očajna. Moja pastrva sa bajamama je bila polusirova. 

Pravo putovanje prema Barceloni vodilo nas je preko Seville. Znajući što je Sevilla planirali smo noć provesti u njoj. I nismo požalili. Sevilla je, uz Barcelonu, dovoljan razlog da  otputujete u Španjolsku, s tim što se u Sevilli treba ostati bar pet, šest dana. Zamislite splitsku Dioklecianovu palaču, samo pet, šest puta veću i u njoj obnovljene fasade i kuće, i doslovno po svim ulicama, ma koliko bile uske, štekati restorana, kafića, barova. A u zraku miris divljih naranača koje u cijeloj Sevilli služe kao ukrasna stabla. I naravno "tapas", način jedenja koji mene oduševljava i o kojem ću, obećavam, napisati poseban esej u Emocionalnoj mediteranskoj kuhinji. Kako je bila subota, ulice su do 2 sata u noći bile prepune ljudi. Ispred svakog restorana red, čeka se slobodno mjesto.  Cabalierosi obučeni u toreadorske nošnje i oboružani muzičkim instrumentima šetaju ulicama i pjevaju pod prozorima serenade. Sve izgleda spontano, ali je jasno samo dobro organizirano. Sigurno ih plaća turistička zajednica Seville.

Jedna stavr vas u Španjolskoj posebno oduševi: ceste, a naročito autoceste. Možda ih u Italiji ima više i bolje su uređene, ali u Španjolskoj su zadovoljavajuće i uglavnom besplatne. Osim poteza od Barcelone do Alicanta i od Barcelone do Bilbao-a koji se plaćaju, sve ostale auto ceste se ne plaćaju, a  povezuju sva velika mjesta Španjolske. Krajolik uz auto cestu je primjer što pametna agrarna politika i vrijedni ljudi mogu napraviti. Preko Cadiza, Seville, Cordobe i Toleda topli dah Atlantika unosi značajke Mediteranske klime duboko u unutrašnjost Španjolske, sve do Madrida, pa uz cestu prevladavaju mediteranske kulture, prvenstveno maslina i vinova loza. Španjolski maslinici su zbilja impresivni, a pogotovo kada se tome doda ugodan miris maslinovog ulja koji zasićuje zrak u blizini mjesta gdje su nalaze veće uljare. Uz cestu ili par kilometara od ceste nalaze se brojne zalogajnice, restorani domaćeg ugođaja, u kojima, za razliku od restorana u Granadi, jedu domaći ljudi. Hrana je dobra i jeftina, a vinu odlično. Skoro u svim restoranima pili smo vino kuće, a za razliku od bisulfitnih bućkuriša koje u tim slučajevima serviraju naši restorani,  u Španjolskoj "vino kuće" je vino botiljirano u bocama od 7 dcl koje baš za taj restoran puni neki od domaćih vinara. Probali smo ih dosta, uvijek su bila dobra. Posebno je zanimljivo i to što se u tim birtijama nude na prodaju i lokalni proizvodi, očito seljaka koji žive u okolici. Može se kupiti ulje, vino, sir, suhomesnati proizvodi, suhe gljive, med, a naišli smo i na konzervirano meso divljači. Cijene su naravno manje nego li u dućanima. 

Slijedeća postaja je bila Cordoba, grad koji još i danas odiše maurskim duhom. Velika katedrala u Cordobi pokazuje praktičnost. Građevinu su sagradili Mauri i prvotno je naravno bila džamija. Protjerivanjem Arapa, praktični katolici istu crkvu posvećuju i proglašavaju katoličkom katedralom, katedralom ukrašenom arapskim arabeskama. Katolici su se zadržali i do danas, pa je još uvijek katedrala. Sigurno puno pametniji pristup od onoga "sruši, pa ponovo gradi".

Ispred Madrida dočekala nas je neviđena gužva. Bila je nedjelja navečer i svi su vraćali kućama. To je još jedan put potvrdilo moje mišljenje o apsurdnosti postojanja velikih gradova. Oni sami sebe guše, a skoro pola radnog stanovništva se brine samo o tome da takvi gradovi uopće funkcioniraju. Pretpostavljam da je u Madridu, kao i u ostalim velikim gradovima, normalno do radnog mjesta putovati sat - dva (prijatelji mi kažu da je i u Zagreb danas vrlo slično), a nitko ne razmišlja da je to svaki dan dva, tri sata aktivnog života manje. Kao krtica čućiš u podzemnoj ili si zgrčen za volanom automobila, a život prolazi, prolazi. Formentero gdje si, u ovakvim trenucima te se sijetim. Svraćanje u Madrid je otpalo, što više, nismo ga tu večer niti uspjeli zaobići. Umjesto da se vozimo brzinom od 20 km na sat, stali smo u prvi pristojni hotel i prespavali još jednu noć. Večera je bila domaća, dobra.

Najduža vožnja je bila od Madrida do Figueresa, malog mjesta blizu Francuske granice. Krajolici potpuno drugačiji od onih prethodnog dana. U pokrajini Aragon na momente imaš osjećaj da si u Mexicu ili Novom Mexicu. Prava prerija, okrugla brdašca, svaki čas očekuješ kauboje u galopu.  Kao mjesto noćenja odabrali smo šarmantno, malo, turističko mjesto Catalune, Roses. Turista je već puno manje, ali dovoljno da svi dućani i restorani rade duboko u noć. Za promjenu izabrali smo tu večer kineski restoran. I nismo požalili.

Uvijek me raspoloži spoznaja o tome kako smo mi ljudi u osnovi budale i kako rado dopuštamo da nas drugi ljudi potežu za nos, a uz to još i plaćamo. Upravo je takav slučaj s muzejom Salvatora Dalija u Figueresu. Dugi red pred ulazom, skupe ulaznice, a unutra čista Dalijeva masturbacija, iživljavanje nad naivcima koji ne samo da to plaćaju već se tome i dive. I moja impresija "Sa seksualnim životom ovog čovjeka nešto nije bilo u redu. Svi erotski prikazi na granici su  morbidnosti, tako da se i ne mogu nazvati erotski." Nedugo nakon dolaska u Split, gledao sam emisiju u kojoj se i kaže da su Dali i njegova Gala prakticirali tkz. dislocirani seks. Obožavali su se, ali je on živio u kući uz more, a ona na imanju u unutrašnjosti, pa tjelesnih kontakata nije bilo. Današnji virualni seks preko Interneta je prema tome milost božja.

Ostavljamo Dalija i napuštamo Španjolsku. Krug po Španjolskoj je zatvoren. Ostaje još proći Lionski zaljev i Azurnu obalu. Večer nas je zatekla u Cannes-u. Ako vas kojim slučajem put tamo nanese, nemojte nikako preskočiti niz malih restorana uz samu obalu stotinjak metara zapadno od festivalske dvorane. U svakom od njih možete uživati u plodovima mora: prijesnim kamenicama i brbavicama, skuhanim, pa ohlađenim puževima, kozicama, škampima. Kamenica ima četiri, pet vrsta, a otvaraju se tu pred vama. Cijene su umjerene, a o vinu ne trebamo niti govoriti. Uostalom slike s lijeve strane najbolje govore. Kao uspomena ostala nam je igla za vađenje puževa, naravno s drškom u obliku ribe.

Sutradan nas je umalo otplavila strašna kiša. Namjeravali smo popiti kavu u Monte Carlu, ali se iz automobila nije mogao pomoliti niti nos. Ostalo je samo popiti kavo na ružnoj talijanska rivijera, francuska je neusporedivo ljepša, i voziti, voziti, voziti do Lago di Garde. Mediteran na jezeru, mjesto kojeg uvijek volim ponovo posjetiti. Spavanje u Desenzanu i sutra natrag na naše ceste, natrag u Hrvatsku. 

Po dolasku kući analizirajući troškove pokazalo se da je dosta značajna stavka cijena goriva. Najjeftinije je u Sloveniji, zatim Hrvatskoj, Španjolskoj, a cijena u Italiji i Francuskoj je 20-ak % veća, s tim da je u Francuskoj najskuplje. Druga značajna stavka su cijene auto-puteva, cca. 10 DEM za svakih 100 km. U Francuskoj je naplata totalno imbecilna. Izgleda da francuske mjesne zajednice naplaćuju prolaz preko svog dijela, pa vas svakih 30-ak kilometara zaustavljaju i traže 10 franaka, 12 franaka ... Glupo i sporo. A vole vas i snimati. Svaki kilometar auto ceste uz Azurnu obalu je sniman kamerama. Ljudi kažu da su negdje sakriveni i radari, pa da te zaskoče kada se najmanje nadaš. Na sreću to se nama nije dogodilo. Provozali smo se 6.500 kilometara i nigdje nismo vidjeli niti jednu policijsku patrolu uz cestu. Osim na slovenskoj i talijanskoj granici nitko od nas nije tražio nikakav dokument. Svijet bez granica, svijet bez nepotrebnih zaustavljanja. Ipak i u takvom svijetu bez granica francusko granično mjesto na prelazu u Španjolsku prepuno je dućana i robnih kuća. Španjolci očito dolaze kupovati u Francusku. S druge strane Španjolci Francuzima nude grnčariju, ćupove, kipove, vaze. Dućani tog tipa proizvoda smješteni blizu francuske granice su stvarno veliki. Tko će shvatiti sve ljudske običaje.

I to bi telegrafski bilo više manje sve. U svakom slučaju putovanje za sijećanje. Da je bar svaku godinu jedno takvo. Ali kako kaže Ozren Bakrač, da bi ti se san ostvario trebaš ga i imati. Zbog toga ja i dalje sanjam.